Pjesme
Budim se
Budim se kao što se nikada budila nisam,
sa vriskom sjećanja,
sa slikom vijećanja sa starog suđenja
što mi život predstavlja.
Mislila sam - odnijeće
sve to vjetar - podnijeće,
ali moja stradanja, navike i padanja
izviru noćas kroz sjećanja.
A tako sam mnogo mogla reći
sa bujicom znojavih, krvavih riječi.
Nezasita zima i umorna ljeta
znaju šta ovo biće čeka.
Krunu za spas, sa neba glas
a bože gdje si ti?
Nisu te iz ovog srca odnijeli,
nisu te mogli od mene oteti
a znaju sluge šta mogu podnijeti,
voljeti život - o, tako ga voljeti.
Zastave
Zatvorite nebeske prozore, navucite tamne zavjese
Moje misli su sablasne, samo želim da nestane
Sipajte mi malo slobode, skinite teške okove
K'o njena ptica nestajem, u Raj me ne zovite.
Vjerujem da skidate s' morala zastore
Otkrivajte, tražite, u krug me ne zovite,
Sve što sam stvorila u prah sam pretvorila
Leti bijeli pepele kao staze nestale.
Podignite zastave, pjevajte mi najtiše
Ne budite zaspale tišine sto su vrištale,
Pokušaji pogrešni svode se na zakone
a zakoni se poštuju tek kada se oslobode.
Sanjam da nestajem, u tome ne prestajem
Borim se sa snovima, plovim noćnim morima
Ako me i probude moje svijesti pobune
Ludilo je prolazno, s' jutrom sve je normalno.
Na kraju primjećujem, samo poistovjećujem
Svoje srce s' Moračom, gazim lakim korakom
Neka teku istine, nek' ožive tišine
Više nisam pogrešna, pogrešnim sam vođena.
Pjesma za kraj
Koje će vode mene sjutra umivati,
koje će sunce meni sjutra s'jati,
hoću li životom uzvodno plivati
ili ću ga zlim slugama dati?
Koliko koraka do kraja treba
recite, daću vam snage i svega,
daleko su vozovi što vode do neba,
još dalje vrh što sve nas gleda.
Uzmite sve što se uzeti može,
zadnje kapi duše i koji metar kože
neka se Anđeli već gore slože
da prime me k' sebi - u nebeske lože.
Ne žalite me tada u suzama lažno
ja srećna idem, to je sad važno,
sve što ostavih bilo je snažno
nek' pucaju slavske puške u prazno.
Imate po jednu želju za kraj
rasprodajem suze a poklanjam sjaj,
zauzvrat tražim kartu za raj
o mojim bitkama svjedočiće zmaj.
NEW BY
EDUARD
MILLER
Na margini života
Bila sam mala, bila sam mala i nejaka..
A oduvijek sam željela da pobjegnem, vijekovima unazad sam tražila neke nove horizonte đe bi se moja apatična duša nastanila.. i prehranila sa šakom sreće, sa parčetom nekog jakog ushićenja..
A đe sam išla, šta sam radila.. Jesam li trčala za neuhvatljivim.. Jesam li čekala kišu da spere ono što me čini drugačijom od njih, što nikad nisu založili u juvelirnicu šablona.. Biti isti i nikako drugačiji A nisam mogla, kao jako mala ja nisam mogla sa njima, ja sam morala da tražim, da se izdvojim i da izdvajam, komad po komad..Dugi koraci mog ništavila, sjenke pločnika, tamne suze noćima.. A bila sam jako mala.. Bila sam dijete i ne znam šta se to desilo, da tako brzo odrastem a da ostanem tako mala.. Da grabim, uzimam nehajno kao što su oni mislili da je ispravno.. Samo sam bila jedna mala djevojčica.. za kišom tragala.. od kiše i bježala.
